Pattonova vizija pop muzike!


Ovim gore napisanim mogao bi odmah završiti recenziju, jer je zapravo sve u ove 4 rijeèi reèeno. Mike Patton, ili najluði umjetnik na muzièkoj sceni, originalni eklektik, bog i batina za sve što je alternativno, avangardno i noisy odluèio se prije par godina snimiti album koji æe biti pop muzika, odnosno pop muzika kakvu on zamišlja kada bi ukljuèio radio, ali ga, kao što je poznato iz brojnih intervjua s ovim neponovljivim genijalcem, baš i ne ukljuèuje. Dakle ili vas je do sad skroz odbilo sve u svezi s Peeping Tom-om ili ste tek zainteresirani, jer cijenite Pattonovo stvaralaštvo ili volite pop muziku i sluèajno ste zalutali na Rock Planet. Ova recenzija je prije svega za one prve, jer ipak ovo je miljama daleko od pop muzike kakvu èujete na MTV-u ili radio stanicama. Avant-garde pop? Da! Ali krenut æu redom…

Zanimljivo da album poèinje najagresivnijom pjesmom ‘Five Seconds’ koja je nastala u suradnji s Odd Nosdam-om. Mike Patton uglavnom potpisuje svu muziku, a kod bubnjeva mu je kroz èitav album pomogao Dale Crover, kolega iz Melvins-a. Ako ovo iole ima veze s muzikom Faith No More-om, a baš i nema, onda jedino s nekim momentima sa zadnja dva albuma “King for a Day, Foll for a Lifetime” i “Album of the Year”, ali ima takoðer dodirnih taèaka s albumom “California” Mr. Bungle-a u kojem je takoðer pjevao Patton.

‘Mojo’ - ili veæ postaje jasnije kako to zvuèi pop muzika po Mike Patton-u. Naspram klasiène definicije i onog što možete èuti na komercijalnim radio/tv stanicama, to je veoma avangardno. Kada se presluša èitav album postaje sasvim jasno zašto je ‘Mojo’ u suradnji s Rahzel & Dan the Automator-om izabran za single. Pjesma je bez obzira na neke ritmièke dijelove synth strukture s najpamtljivijim refrenom. Tematika pjesme je dvosmislena, jer iako se odmah primjeti da je rijeè o korišenju droga, moguæe je postaviti i drugi smisao pjesme, pogotovo ako se uzme u obzir njen sam kraj koji ide, citiram “Oops, I did it again”. Da li Patton pravi lakrdiju od Britney Spears ili je u kontekstu narkomana koji se opet spucao dozom, ostaje na slušatelju da procjeni. U svakom sluèaju šteta što se ipak neæe (èesto) puštati na radijskom programu kao smeæe “pop princeze”.

‘Don’t Even Trip’ feat. Amon Tobin s pomalo disco feelingom donosi svu raznolikost Pattonovih vokalnih sposobnosti. Upotrbljevao je èak i digitalno odraðeno višeglasje koje je jako efektno ispalo. Sam tek pjesme, kao i svim ostalih pjesama je u klasiènom Mike-ovom stilu; ponekad igra slobodnih asocijacija, a ponekad duhovita opaska upakovana u rimu.

‘Getaway’ donosi repanje Kool Keith-a i Pattonovo pjevanje u samom chorusu pjesme. Poznavaoci Mike Pattonovog rada prepoznat æe dosta sliènosti s eksperimentom koji je veæ ranije radio s The X-Ecutioners-ima. Da li zbog rapa, Kool Keith-a ili same pjesme, ipak ostaje dojam da je jedna od najslabijih na albumu.

‘Your Neighborhood Spaceman’ feat. Jel & Odd Nosam s trajanjem od 5:45 najduža je pjesma albuma, ujedno i jedna od najboljih. Laganijeg je ritma, uz neki polu-rap Pattona kod dinamiènijeg dijela pjesme.

‘Kill the DJ’ s legendarnim bendom Massive Attack-om, predstavlja Pattona u trip/hop dance izdanju. Poznavaoci pop muzike složit æe se da ova pjesma više odgovara tom žanru, što zbog strukture, ali prvenstveno zbog duljine (pop pjesmica uglavnom traje 3-4 minuta).

‘Caipirinha’ s pjevaèicom Bebel Gilberto neodoljivo je opuštajuæeg latino, ljetnjeg i morskog vajba. Još jedna je od pjesama koje najviše podsjeèaju na Bungle-ovu Kaliforniju. Simpatièna pjesmica, pravi chill out :-)

‘Celebrity Death Match’ feat. Kid Koala je ubjedljivo najboljeg teksta uz sasvim prihvatljivu muziku, jednim dijelom industrial ozraèja. Zašto najboljeg? Konsultirajte lyricse pa æete saznati zašto. Duhovito, ironièno, sarkastièno i sinièno i to što bi se reklo dirketno u facu. Nema koga ovdje nije spomenuo :-)

‘How U Feelin'?’ feat. Doseone najsliènija je ‘Getaway’-u, zbog rap/hip-hop struktura, ali za razliku od èetvrte pjesme albuma efekat je puno ubjedljiviji i bolji. Pjesma zvuèi avangardno.

Biser albuma je svakako ‘Sucker’ s Norah-om Jones, s dvije i pol minute najkraæa pjesma na albumu. Nije baš što biste oèekivali od Nore, pogotovo ovaj dio „ Keep it in your pants will you, sucker! What makes you think I'm your only lover? The truth kind of hurts don't it, motherfucker!”. Pjesma je uglavnom jazzy feelinga, uz veliku dozu seksualne vibracije, skoro da se napalite :-)

‘We're Not Alone’ je ustvari remix pjesme ‘Not Alone’ koju možete naæi na albumu Dub Trio-a pod nazivom “New Heavy”. Nije mi poznata originalna verzija (ako je upola ovako dobra, morat æu èitav album potražiti) tako da samo mogu tvrditi za ovaj remix da na odlièan naèin završava album u nekom pomalo funky, rockerskom stilu. Meni lièno najdraža na albumu (možda zato što me najviše podsjeæa na faith No More), jer Patton varira od laganijih do agresivnijih vokalnih dionica jednostavno genijalno, a pored toga sama pjesma je izuzetno ugodna za slušanje.

Što još napisati, a da nije napomenuto. Album sam skoro u potpunosti ogolio ovom recenzijom, ali ipak namjerno ostavio dovoljno mjesta za osobno istraživanje. Svakome kome bi se ovaj spoj rocka, funka, jazza, industriala, alternative, trip/hopa, synth popa i rapa u obliku avangardnog popa mogao svidjeti toplo preporuèujem. Pjesme nisu šizofreniène kao kod Fantomas-a ili Mr. Bungle-a, niti besmisleno nejasne i smiješne za 99% ljudi kao kod Pattonovih solo albuma, niti rockerske kao kod Faith No More-a, niti alternativne kao kod Tomahawk-a, a takoðer nisu ni free-jazzerske kao kod suradnje John Zorna i Mike Pattoona. Tako da ako vam se Pattonov raniji rad nije sviðao, možda baš od ovog “pop” albuma postanete njegov fan (iako èisto sumnjam), ali ako ništa mora mu se odati respekt na neponovljivu vokalnu sposobnost i raznolikost. Jedva èekam njegov novi album, s bilo kojim bendom ili projektom, a posebno me raduje èinjenica da bi kao Peeping Tom trebao još koji album izbaciti na tržište i tako opet nanovo definirati pojam pop muzike.