Nikad nije bilo lakše skrpiti par pjesama, raditi na kakvoj-takvoj promociji, snimiti album pa se opet dati na promociju svog rada (nekad mukotrpnog, nekad ne). I eto benda. Broj grupa se množi brzinom koja se uopšte ne da pratiti, ni od strane nekog ko se dobrim dijelom trudi biti upuæen. Mnogo je novajlija na sceni, ali malo koji istinski vrijedi. Venturia je francuski bend koji, po svom stažu, svakako spada meðu novajlije. Ove godine, Lion Music im je izdao album prvjenac, mada ih je komotno mogao ostaviti na èekanju još neko vrijeme (makar dok se materijal ne uoblièi). Jasno je da su momci (i djevojka) vješti sa instrumentima, pogotovo da znaju iskomplikovati aranžman kojeg se ne bi postidio ni Zero Hour, ali zar je to sve što danas možemo oèekivati od novih nada, nasljednika iskusnih i velikih heavy metal imena? I na kraju krajeva, zašto bi tako usko postavljeni kriteriji zadovoljili ukuse muzièkih poklonika koji su imali priliku èuti baš dosta toga?

Teško da danas uopšte ima žanrovskih grupa i nije èudno što se ne mogu povuæi jasne granice izmeðu heavy, power i progressive metala. Kao da se upravo tim rukovodila Venturia u radu na THE NEW KINGDOM na kom je neke stilske razlike jednostavno nemoguæe uoèiti. Predstavljaju nam se svojim viðenjem heavy/power-a, obogaæenim Dream Theater AWAKE momentima (i produkcijskim šmekom), a zvuk upotpunjavaju èeste izmjene melodiènih i strogo tehnièkih dionica. Da, baš nešto kao malo pristupaèniji Adagio ali sa sasvim malo neoclassical upliva.

Lijepo zamišljen koncept nije rezultirao albumom koji bih u ovoj recenziji (ili prijateljima na kafi) mogao preporuèiti. Ne znam da li je problem u neiskustvu ili prosto u nedostatku ideja/snage da se materijal izgradi do kraja. Venturia je porazno neubjedljiv bend, nimalo poseban, ni po èemu bolji od stotina sliènih grupa koje traže svoju publiku (i obièno je ne pronaðu uslijed hiperprodukcije i mora izdatih metal albuma u kratkom roku). Najbolji utisak ostavlja naslovna stvar koja i otvara album. The New Kingdom je vrlo hitièna uptempo pjesma s melodijama i “cakama” posudjenim iz Dream Theater AWAKE faze. Ostatak materijala funkcioniše po principu toplo-hladno, poneka zanimljiva vokalna melodija, zarazni dio (najèeæe refren) nalik na Nightwish, pokoja intrigantna sola, ali onda obavezno sve to pokvari dio koji ostavlja totalno hladnokrvnim i tako sve do kraja. Znaèi, ako uvodna stvar “The New Kingdom” i ostane u uhu neko vrijeme poslije slušanja, ostale jednostavno izvjetre. Jednostavno, em blijed em kratak album.

Tehnièka strana je sasvim korektna. Materijal je znalaèki odsviran i uhu ugodno produciran, a zvuk je upeglan, èvrst, kristalno jasan – kako bi se i oèekivalo od modernog heavy metal benda, ali onog koji bi najviše njegovao melodiju. Svaki instrument se odlièno èuje i tu nema nikakve zamjerke. Mlaðahni Francuzi oèito nisu posebno dobri kompozitori i ne pišu pjesme koji im mogu obezbjediti znaèajniji status na muzièkoj sceni, pa se na bend ne može gledati drugaèije do da su tek “jedni od mnogih”. Meðutim, vrijeme je pred njima i nikad se ne zna, možda za koju godinu urade album koji æe me natjerati da se postidim svojih rijeèi. Do tada im treba puno truda, muzièkog sazrijevanja i originalnosti u pristupu. U nedostatku svega navedenog, za TNK od mene ide jedna manekenski mršava šestica.