TRIOLOGIJA DEVEDESTIH

Iako je prošlo gotovo sedam godina od, za mnoge, nikad prežaljenog raspada britanskog alter - rock banda «Skunk Anansie», odluèila sam, sa decenijom zakašnjenja, recenzirati njihove albume. Zašto? Iz razloga što je ovaj karizmatièni band obilježio, ne samo britansku, veæ i cjelokupnu alter – rock scenu devedestih. Što je Nirvana bila za grunge, Skunk Anansie su bili za british rock. «Paranoid & Sunburnt», «Stoosh» i «Post Orgasmic Chill» su nezaobilazna muzièka lektira za sve ljubitelje alter zvuka (orginalna mješavina rocka i grungea), istovremeno grubih i nježnih ženskih vokala i lyricsa prožetih socijalnim temama sa notom feminizma.


PARANOID & SUNBURNT

Kada su Skin i ekipa radili na nazivima pjesama svog prvog albuma, vjerojatno nisu ni slutili da æe naziv njihove sedme pjesme, “It Takes Blood And Guts To Be This Cool”, postati (a i nakon deset godina ostati) moto armiji njihovih fanova širom svijeta. Ili možda jesu, ko zna? Jer kada bi mi neko rekao da u dvije rijeèi opišem njihov debi album, izdat samo godinu dana nakon okupljanja banda, rekla bih “èista energija”. “Paranoid & Sunburnt” mješavina je poèetnièkog entuzijazma, blage, ali naglašene agresivnosti, provokativnih textova, te zvuka koji se ne da svrstati ni u jedan muzièki pravac. Skunk Anansie je bio i ostao Skunk Anansie. Ovaj, kao uostalom, i druga dva albuma ovog banda, možda se ne može pohvaliti virtuoznim solažama, milimetarskom uštimanošæu, vrhunskom produkcijom ili savršenim vokalom, ali èvrstoæa zvuka i energièni Skin-in glas obilato nadomještaju sve eventualne nedostatke. Uostalom, dobra strana sviranja alter – rocka (kao i punka svojevremeno) je baš u tome što njihova muzika ne zahtijeva savršenstvo. Ali, ovaj specifièni zvuk æe u gotovo svakome probuditi emocije. „Paranoid & Sunburnt“ je jedan od albuma koji æe vas natjerati da se u najkišovitije jutro osjeæate dobro, koji æe vam razbiti saturday night at home monotoniju, natjerati vas da ustanete s kauèa i uzburkati u vama, u najmanju ruku, uliènu kreativnost.

Od jedanaest pjesama na ovom albumu, kao najžešæe i textualno, najprovokativnije, mogu se izdvojiti „Selling Jesus“, „Intellectualize My Blackness“, „Little Baby Swastikkka“.

U „I Can Dream“, „Rise Up“ i „100 Ways To Be A Good Girl“ osjeæa se blaga feministièka nota, valjda se to dobije kada Gwen Stefani zamijenimo sa Deborah Dyer a.k.a. Skin, a ušminkanu MTV produkciju uliènim stilom.

“All In The Name Of Pity” i „And Here I Stand“ su pjesme kao stvorene za soundtrack nekog crne komedije - trilera nezavisne produkcije.

“Charity” i “Weak” odišu istom onom notom kao i “Hedonism”, jedan od najveæih kasnijih SA hitova. Iako zvuk zadržava svoju èvrstoæu, prožete su dozom blage sjete, koja istovremeno budi nostalgiju, ali i optimizam (koji spreèava prepuštanje samosažaljenju).

“It Takes Blood & Guts To Be This Cool, But I’m Still Just A Cliche” je, uz “Weak”, moja favourite one ovog albuma. Može se opisati puèkim izrazom niðe veze, mada je daleko od toga. Slièno rašèupanoj frizuri, koje je brižno i namjerno tako stilizirana.
Sve u svemu, “Paranoid & Sunburnt” je debi koji odiše živahnošæu i snagom.

Trud koji su Skin, Cass, i ostali uložili u ovaj album vratio im se u tolikoj popularnosti, da se fanovi i danas, sedam godina nakon razlaza banda, okupljaju na neoficijalnom SA MySpaceu.